film

Dobrodošli na moj blog...

16.05.2011.

Kan: Omaž Stenliju Kjubriku


JEDNOM od najznačajnijih reditelja i autora svetskog filma, Stenliju Kjubriku (1928 - 1999), na 64. Kanskom festivalu biće priređen omaž, u okviru programa Klasika. Publika će moći da vidi obnovljenu verziju njegovog antologijskog ostvarenja “Paklena pomorandža”, koji je 1971. snimio po bestseleru Entonija Bardžisa, a projekciji će prisustvovati i glavni junak filma, glumac Malkolm Mekdauel.

Ove godine, Kjubriku će počast odati i Francuska kinoteka u Parizu, koja ovaj program najavljuje kao najveći događaj priređen jednom reditelju - retrospektivom njegovih filmova (od prvih dokumentaraca i prvog igranog filma “Strah i želja”, do ostvarenja “Lolita”, “Doktor Strendžlav”, “Beri Lindon”, “2001. Odiseja u svemiru”, “Isijavanje”, “Širom zatvorenih očiju” iz 1999. koji je ostao nedovršen), i grandioznom izložbom. Na dva sprata (oko hiljadu kvadratnih metara), biće izložen arhivski materijal, koji pored pisama, scenarija, filmskih setova, fotografija sa snimanja, čine i kostimi iz njegovih najpopularnijih filmova.

Kjubrik je svetsku slavu doživeo 1962, ekranizacijom Nabokovog bestselera “Lolita”, koji je lansirao i dve nove glumačke zvezde svetskog filma, Sju Lajon i Džejmsa Mejsona. Samo godinu dana kasnije snimio je “Doktora Strendžlava”, koji mu je obezbedio mesto među rediteljskim velikanima, a onda su stigli i danas već kultni filmovi “Beri Lindon”, “Pomorandže” i “Isijavanja”, u kojima je pokazao i svoj angažman protiv nadolazećeg nasilja vremena.

Zanimljivo je da Kjubrikovi filmovi nikada nisu punili bioskopske blagajne, iako je bio ljubimac publike širom sveta.



15.06.2009.

Miki Manojlovic

Živimo paralelno tri života



Bez kulture nema identiteta ni pojedinca ni naroda, rekao je Miki Manojlović u razgovoru za „Blic”, u kome govori o radu u „Radionici integracije”, o ulogama u novim filmovima, Filmskom centru Srbije, savremenom trenutku u kome živimo, kulturi.


Pažnja proslavljenog glumca Predraga - Mikija Manojlovića trenutno je usredsređena na „Radionicu integracije”, udruženje koje se bavi integracijom ljudi sa invaliditetom u ono što zovemo normalnim životom i svakodnevicom. Pre oko godinu dana u delu Beograda koji nosi naziv Bara Venecija, a na adresi Branka Krsmanovića 28, otvoreno je svojevrsno zdanje pod čijim se krovom odvijaju umetnički programi namenjeni slepima i slabovidima. A Manojlović najavljuje i pozorišnu predstavu u kojoj su glumci ljudi s invaliditetom, posebnim potrebama.


- Uskoro ćete ih videti na premijeri u Bara Veneciji, odnosno u tom njihovom prostoru. Iznenadićete se. Sjajni su. Koreograf i reditelj je Sonja Vukićević. Predstava se bavi onim pitanjima koja su nam uvek važna, a koja u osnovi proističu iz odnosa među ljudima: ljubav, poverenje, prijateljstvo, izdaja... Kada ih vidite kako se sa sigurnošću kreću scenom, način na koji promišljaju, pa potom oblikuju svoj odnos prema stvarima s jedne i svoje uloge s druge strane, pomislite da mi videći, da nas tako nazovem, možda i manje vidimo od njih. Sonja Vukićević odlično radi predstavu, saradnici su Svetlana Porović-Mihajlović i Zoran Erić, a uloge tumače Ljiljana Trbulin, Nedeljka Ložajić, Zorica Trifunović, Svetlana Gogić, Vesna Nestorović i Nebojša Dugalić. Zaista sam ponosan na te ljude koji se okupljaju i rade u „Radionici integracije”.

Šta vas je motivisalo da se prilično angažujete na tom polju?
- Potreba da im pružim pomoć. A onda sam uvideo do koje mere su marginalizovani, odnosno koliko toga oni zapravo imaju, kakve sposobnosti poseduju, a nemaju šansu da ih iskažu. Oni toliko toga znaju, mogu, hoće... U potpunosti bi mogli biti aktivni članovi tzv. normalnog života.

Neizostavan deo vašeg normalnog života je gluma. Anja Dostojevski, supruga čuvenog pisca, kada su je pitali nakon njegove smrti zašto se ne udaje ponovo, rekla je: „Za koga se udati posle Dostojevskog?” A kuda je sve vas put odveo nakon uloge Dostojevskog u filmu „Demoni Sankt Peterburga”, premijerno izvedenog pre nešto više od godinu dana?
- To je film koji, nažalost, sva je prilika, nikada neće doći ovde. Nema distributera koji bi to odradili, nema bioskopa... U Italiji, i ne samo tamo, prošao je jako dobro, imao veliku gledanost i to u vreme svojevrsne krize savremenog italijanskog filma kada se eventualno gledaju lake komedije. Film je svojevrsna refleksija i govori o suštinskim, a danas marginalizovanim stvarima; toleranciji, ekstremizmu, talentu, razumevanju, krhkosti... ljubavi za koju se nema vremena.
Bilo je posle tog filma više nego zanimljivih profesionalnih momenata, a poslednje što sam radio mogli bismo nazvati balkanskim periodom, koji čine uloge u filmovima „Besa” Srđana - Điđe Karanovića, „Neka ostane među nama” Rajka Grlića i TV seriji „Na terapiji” Marka Đilasa.

Postoji li neki zajednički imenitelj tog trilinga u balkanskom periodu?
- Postoji utoliko što svako od ta tri ostvarenja korespondira sa onim što živimo, sa stvarima koje nas se i te kako tiču. Van toga ne. Vrlo je širok spektar onoga što je obuhvaćeno. Recimo, Grlić filmom „Neka ostane među nama”, za koji je scenario radio sa poznatim, vrlo duhovitim književnikom Ante Tomićem kroz isprepletene ljubavne priče otvara pitanje zašto danas čovek ima potrebu da živi dva, tri ili više života paralelno, a pri tom to triplicirano čini iskreno, do kraja. Da li je reč o nekom normalnom ludilu... Nekakav diktat vremena... Patologija potrebe... Umetnost se, naravno, ne bavi odgovorima nego vivisekcijom dilema. A zaista, reč je o neverovatnom, a vrlo prisutnom fenomenu današnjice.

„Besa” je priča o (ne)postojanju date reči, morala?
- „Terapija” je vrlo uzbudljiv projekat. Na neki način, na granici eksperimenta. Psihijatrijska vivisekcija u pola sata priče, u krupnom planu, po epizodi, pa ti vidi. Ali ono što takođe okupira moju pažnju i energiju jeste i Filmski centar Srbije.

Na čelu ste Upravnog odbora Filmskog centar Srbije?
- Kao prvo, ističem da je članstvo u Upravnom odboru FSC neplaćena i veoma odgovorna obaveza. Kada sam se prihvatio tog posla, bilo mi je bitno da sagledam gde je i šta je Filmski centar Srbije... Urađen je novi statut koji na nov način definiše, ili ako hoćete, redefiniše stvari. Jedna od tih stvari propisanih statutom jeste da niko ko je u Upravnom odboru, odnosno u Filmskom centru Srbije ne može da radi filmove koji se u manjoj ili većoj meri finansiraju preko FCS.

Nećete snimati filmove?!
- Ne, ukoliko su na konkursu FCS. A naravno da ću se baviti svojim poslom, ali u drugim sredinama i produkcijama.

Tatjana Nježić (blic.co.yu)


07.05.2009.

Lordan Zafranovic

Sa nama mogu raditi šta hoće

Baveći se bilo kojim sadržajem u filmu, ili nekom drugom delu, opisujete i vreme u kome živite i sebe samog - rekao je Lordan Zafranović, čuveni reditelj kome je sinoć u bioskopu „Balkan” počela retrospektiva filmova. Do 10. maja biće prikazano petnaestak njegovih filmova među kojima i kultni, poput „Okupacije u 26 slika”, „Pad Italije”, „Ujed Anđela”, „Večernja zvona” i drugi, a u intervjuu za „Blic” Zafranović govori o svom dosadašnjem radu, novom filmu „Karuzo”, vremenu u kome smo živeli i u kome živimo…


Program smotre Zafranovićevih filmova odvija se pod sloganom „Lordan kakvog ne poznajete”, a komentarišući ga za „Blic” poznati reditelj kaže: „Iskreno, teško da bih mogao dati precizan odgovor šta to zaista znači. Postoji život koji živimo mimo filma i ovaj naš filmski život”.

Hteli ne hteli, jedan se u drugom ipak ogleda?
- Naravno. Često više nego što čovek misli i želi. Onome što su profesija, veština, umeće, čak i talenat i svesno i nesvesno dodajete ono što je intima. I tek kad je film gotov možete uočiti u kakvom ste zapravo stanju i vi sami. Bez obzira na to u kojoj temi se radi stanje u kome živite i u kome ste deo filma. Uvek opisujete vreme u kome živite i sebe samog.

Koje i kakvo stanje opisujete sada?
- Radim sa gospođom Mirom Šuvar jedan projekat, TV seriju koja ide putem što ga ocrtavaju svedoci koji su sreli Tita. Oni zapravo, govoreći o Titu, govore o celoj epohi.

Pitanje osećanja u odnosu na to i u odnosu na ovo vreme?
- Ovo područje, bivša teritorija SFRJ, još uvek je - i biće još dugo - opterećeno podelama, a Titova i posttitovska generacija imaju i danas svoje krakove u sasvim delovima nekadašnje zajedničke države. Neminovno je upoređivanje ovog i onog vremena u smislu svakodnevnog života, života u umetnosti i u drugim delatnostima… Da l’ je bilo bolje onda il’ je sad. A između je bio jedan krvavi rat koji je ostavi pustoš, podele, mržnju… I dugo će to trajati. Još uvek se kopa po ranama, optužuju se strane međusobno umesto da se grade mostovi. Da l’ iko ima na umu da je spajanje neminovno?

U okviru manifestacije koja je otvorena vašim čuvenim filmom „Okupacija u 26 slika” biće prikazano i petnaestak drugih vaših filmova. Za koji od svojih ostvarenje biste mogli reći da je najličnije, da vas najviše odražava?
- Možda film koji trenutno pripremam, „Karuzo”. U njemu se vraćam Dalmaciji i dalmatinskom mentalitetu. Sa „Karuzom” idem u same svoje korene, u jedan Split kakvog više nema, u crnu komediju… Ponekad mi se učini da je sve do sada bila jedna velika priprema. S „Karuzom” se približavam onome što želim da radim.

A to je?
- „Karuzo” je, manje-više, film o manipulaciji, o tome kako smo svi izmanipulisani, o tome da se sa nama zapravo može raditi šta se hoće.

Ima li načina da se tome odupre?
- Ima. Možda. U umetnosti. Samo tu, ako je slobodna, autentična i beskompromisna, neki trag se može ostaviti. A s druge strane, i umetnost neretko biva jedna vrsta manipulacije. Neretko se manipuliše, recimo, s dramaturgijom ili čime god da bi se privukla publika. Malo je dela koji se izdignu iznad toga, koja se vinu, što bi pesnici rekli, u sferu tajne i stvore poseban svet.

Kako sagledavate realnost u kojoj živimo, mesto filmske umetnosti?
- I sad i nekad; u početku gotovo uvek postoji nešto što je prelepo, a onda tu uđe neko zlo i ono sve skupa razbije, uništi, zgazi. I onda se pitaš pa šta je taj čovek koji jedini od svih stvorenja ima razum, a najokrutniji je. Recimo, Drugi svetski rat je za mene i danas enigma. Da li je moguće da ljudsko biće napravi koncentracione logore, masovne egzekucije i to samo zbog druge rase, vere… Pošasti nam ni danas ne nedostaje, a za mene je ogromna uznemirujuća tajna odakle dolazi taj ljudski poriv, taj mozak, ta strast za uništenjem.

Može li tu umetnost da pomogne?
- Ja sam razočaran umetnošću kojom se bavim. Radio sam neke filmove misleći da ćemo napraviti neki krik, da će film uticati da se ne desi zlo. Međutim, kada se desio ovaj poslednji rat na Balkanu, shvatio sam da nismo napravili gotovo ništa i da film ne može mnogo. Zlo se ponovilo u još gorem obliku. U jednom momentu u Parizu, kada sam završavao „Testament”, svoj poslednji dokumentarni film, mislio sam da ću ostaviti kinematografiju i vratiti se slikarstvu. Onda mi je došla do ruku knjiga „Ostrvo Balkan” Vidosava Stevanovića i kad sam je pročitao, rekao sam - vraćam se na film. Nismo uspeli da realizujemo taj film jer je bio preskup.

S kojim utiskom ste otvorili ovu manifestaciju?
- Dobro je videti stare prijatelje. I sam kad pogledam poneki film zaista me iznenadi ta sloboda koju smo imali, odnosno koju smo osvajali jer je iza toga bila velika bitka. Ostali su ožiljci. A danas smo manje slobodni nego onda, mada živimo u tzv. slobodnom društvu.

Mislite da je zakon profita veći diktator od ideologije?
- Kada je o filmu reč, po pitanju finansiranja, stvari se nisu mnogo promenile. I dalje je država, preko nekih komisija, osnovni izvor finansiranja, a ona, kao nekad, opet dodeljuje režiserima koji su podobni. Ali ono što je bitnije, i rekao bih pogubnije, više nema osvajanja slobode. Onda je bilo problema, zabranjenih filmova („Pad Italije” je bio zabranjen), ali danas, kad vidim filmove od pre 20-30 godina, vidim koliko snage je u nama bilo… Danas je svuda siva zona. Živim u Češkoj i u Zagrebu, gledam i druge sredine - svugde je isto. Svud je pristajanje. Nema poriva za osvajanjem slobode.

„Ne bih ni danas ništa menjao”
Da li biste danas nešto menjali u svojim filmovima?
- Ne. Bio bi to veliki sukob iznutra. Svojevremeno, kada je „Okupacija u 26 slika” bila kandidat za „Oskara”, Karl Malden je u to vreme bio predsednik Akademije, imali smo ogromne šanse da osvojimo prestižno priznanje. Javljeno mi je da ćemo dobiti „Oskara” ako iz filma izbacimo scenu autobusa. Uprkos pritiscima, nisam je izbacio. I nismo ga dobili. Takođe, „Pad Italije” je ušao u konkurenciju za Kan, ali je trebalo promeniti naslov. Nisam ga promenio. Ne bih ni danas ništa menjao.


Tatjana Njezic
28.04.2009.

Tarantino protiv Almodovara

Velika imena se suočavaju u Cannesu



Quentin Tarantino, koji je osvojio Zlatnu palmu 1994. s filmom 'Pulp Fiction' ove godine je u konkurenciji sa zezancijom iz II. svjetskog rata 'Inglourious Basterds'', a glumački tim predvodi Brad Pitt

Ovogodišnji 62. filmski festival u Cannesu, koji će se održati od 13. do 24. svibnja, suočit će četiri bivša pobjednika i još nekoliko veterana s velikim imenima iz azijskih zemalja, objavio je jučer predsjednik festivala Gilles Jacob.

Quentin Tarantino, koji je osvojio Zlatnu palmu 1994. s filmom 'Pulp Fiction' ove godine je u konkurenciji sa zezancijom iz II. svjetskog rata 'Inglourious Basterds', a glumački tim predvodi Brad Pitt.



Drugo veliko ime i dobitnik Palme u konkurenciji je Ken Loach, redatelj filma 'Vjetar koji povija ječam'. Britanac se natječe s filmom 'Looking for Eric' u kojem Eric Cantona glumi samog sebe. Jane Campion, novozelandska redateljica proslavljenog filma 'Piano' iz 1993., vraća se s filmom 'Bright Star' o slavnom engleskoj pjesniku iz 19. stoljeća Johnu Keatsu i ljubavnoj vezi s njegovom muzom Fanny Brawne.

Danski Lars von Trier, pobjednik Cannesa 2000. godine s 'Dancer in the Dark', pokušat će još jednom do glavne nagrade filmom 'Antichrist', hororom koji prikazuje Sotonu, a ne Boga, kao stvoritelja svijeta.

- Sva velika imena svjetske kinematografije su ove godine u Cannesu, a stari psi imaju neke nove trikove u ponudi - rekao je jučer Thierry Fremaux, umjetnički ravnatelj festivala.

Tako će se na ovogodišnjem Cannesu predstaviti i trojica veterana, osvajači redateljskih nagrada Pedro Almodovar, Michael Haneke i Ange Lee. Španjolac, dobitnik 'Palme' 1999., natječe se s filmom 'Los Abrazos Rotos' s Penelope Cruz. Austrijanac, laureat s 'Pijanisticom', u crno-bijelom filmu 'The White Ribbon' istražuje fašizam u jednom njemačkom selu u zoru Drugog svjetskog rata. Oskarovac iz Tajvana, Ange Lee, prikazat će 'Taking Woodstock', film o američkom legendarnom koncertu koji je obilježio 60-te godine.

Azijski front predvodi Hongkonžanin Johnnie To s trilerom 'Vengeance' u kojem glavnu ulogu ima francuska rock-ikona Johnny Hallyday, a malezijski redatelj Tsai Ming-Liang predstavit će svoj 'Face'.

Kineski redatelj Lou Ye, kojem je država zabranila pet godina snimati filmove jer je u Cannesu 2005. predstavio film 'Summer Palace' bez odobrenja kineskih vlasti, vraća se na Azurnu obalu filmom 'Spring Fever'.

Park Chan-Wook, Korejac koji je u Cannesu 2004. s filmom 'Old Boy' osvojio posebnu nagradu žirija, vraća s vampirskom pričom pod nazivom 'Thirst'.  Filipinac Brillante Mendoza se predstavlja s 'Kinatay'.

Očekuje se da će najviše pažnje privući film 'The Imaginarium of Doctor Parnassus' redatelja Terryja Gilliama u kojem pokojni Heath Ledger ima posljednju ulogu. Film će dovesti tzv. A listu hollywoodskih zvijezda: Johnnya Deppa, Colina Farrella i Judea Lawa.

Kao što je poznato, festival otvara Pixarov animirani 'Up', film Oscarom nagrađenog producenta i režisera Johna Lassetera (Priča o igračkama, Auti). Žirijem predsjeda francuska glumica Isabelle Huppert.

Srecko Milic
22.04.2009.

J G Ballard

Britanski književnik James Graham Ballard, autor romana “Carstvo sunca” i “Sudar”, umro je u nedjelju u 78. godini

LONDON, ZAGREB - Rođen je 15. studenoga 1930. u Šangaju, gdje je njegov otac bio direktor tvornice tekstila.

Kada su japanske snage zauzele grad nakon napada na Pearl Harbour, Ballard je s obitelji završio u koncentracijskom logoru.  Nakon rata, 1946, vratio se u Veliku Britaniju. Studirao je medicinu na Sveučilištu Cambridge, bio je pilot vojnog zrakoplovstva,  urednik u reklamnoj agenciji prije nego što se šezdesetih posve posvetio pisanju.

Međunarodna slava

Međunarodnu slavu donio mu je autobiografski roman “Carstvo sunca” (1984), prema kojem je Steven Spielberg snimio film 1987. godine. Devedesetih je ekraniziran i njegov kultni roman “Sudar” (1973), u kojemu se bavi erotskim maštarijama vezanim uz prometne nesreće, a taj je film režirao David Cronenberg.

Uz Ballarda se vezala oznaka pisca znanstvene fantastike, prema čemu je on bio duboko skeptičan. Tvrdio je da on “ahitekt snova ponekad košmara koji oslikava psihologiju budućnosti”. - Ako roman kao što je “Sudar” opišete kao znanstvenu fantastiku, uopće se ne trudite shvatiti o čemu je riječ - obrazložio je.

Odbio titulu kraljice 2003.

Bio je fasciniran negativnim utjecajem tehnologije: - Zašto vjerovati da se tehnologijom usavršava čovjek. Uostalom, i prosvjetiteljski pogled na čovjeka je mit. Polazi od pretpostavke da je čovjek racionalno biće, a svima nam je jasno da nije - komentirao je u jednom intervjuu.

Godine 2003. odbio je počasnu titulu engleske kraljice.

Prijevodi njegovih priča često su izlazili u časopisima u Hrvatskoj, osamdesetih su prevedeni romani “Carstvo sunca” i “Sudar”, u Znanju je 1992. izašao “Pokolj”, a “Kokainske noći” objavio je 2002. godine V.B.Z.   (H, A. Piteša)
01.04.2009.

Preminuo Ranko Munitić


VELIKI zaljubljenik u film Ranko Munitić iznenada je preminuo u subotu u Beogradu u 66. godini.
Obožavao je i književnost i strip. Bio je čovek koji voli umetnost i piše o umetnosti. „Celog života igram se jednog poziva koji ne postoji - to je kritičar“, govorio je. Beskrajno duhovit, dečački radoznao i nepomirljivo oštar prema onima koji kvare srž umetničkog zanata. Do kraja je zadržao onu neiskvarenu uzbuđenost ispred pokretnih slika, govorio da ga i posle nebrojeno odgledanih filmova, raduje svaki odlazak u bioskop ili ubacivanje kasete u video.
Umeo je da kaže: „Znate, ja sam ribar po formaciji, moje detinjstvo je na moru, na ribarskom čamcu i imam jednu filozofiju: nijednu teškoću ne treba shvatiti kao prepreku, nego kao novo iskustvo. Ne bojim se rizika. Ne uspe - ne uspe.“ Nije mario za poene koje su drugi bespoštedno lovili.
Munitić je rođen 3. aprila 1943. godine u Trogiru. Školovao se na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od rane mladosti bavio
se filmskom kritikom, istorijom i teorijom filma, publicistikom, dramaturgijom, a oprobao se kao scenarista i u filmskoj režiji. Munitić je svojim opusom zadužio jugoslovensku, a zatim i srpsku kinematografiju.
Bio je redovni, dugogodišnji saradnik „Večernjih novosti“, našeg Kulturnog dodatka, a posebno poznat kao kolumnista „TV Novosti“, gde je pod radnim naslovom „Kanal Iks“ iz nedelje u nedelju analizirao televizijski program i uporno podsećao na pravi put sa koga je televizija sve češće skretala.
Najviše scenarija napisao je za animirane filmove, a najpoznatiji je njegov scenario za dugometražni igrani film „Oficir s ružom“ reditelja Dejana Šoraka iz 1987. godine. Šira publika pamti ga kao autora i voditelja serijala „Veče sa zvezdama“ koji je emitovan na TV Beograd tokom devedesetih godina.
Priredio je i više monografija o srpskim glumcima, među kojima o Miodragu Petroviću Čkalji, Pavlu Vuisiću, Bori Todoroviću... Iz oblasti teorije i esejistike značajne su njegove knjige: „Fantastika na ekranu“, „Alisa na putu kroz podzemlje i kroz svemir“, „Te slatke filmske laže“, „Jugoslovenski filmski slučaj“, „Zagrebački krug crtanog filma“, „Uvod u estetiku kinematografske animacije“, „Pola veka filmske animacije u Srbiji“... Od šest nastavaka književnog serijala „Čudovišta koja smo voleli“, analize legendarnih ličnosti iz bajki, horora, „sajens fikšna“ , na koju je bio posebno ponosan, na prošlom beogradskom Sajmu knjiga osvanuo je treći.
Munitićev novi zbornik o animaciji, koji je pisao u saradnji sa Rastkom Ćirićem, trebalo bi da bude predstavljen na Festivalu dokumentarnog i kratkometražnog filma, koji počinje u ponedeljak u Beogradu...
Otišao je Ranko Munitić, ali ne stavljamo „The End“, neka stoji „To be continued“ - nastavljamo da volimo ono što je on voleo i čemu nas je učio - ljubav, humor i umetnost. Do viđenja majstore!

B. Đorđević
17.02.2009.

Ciklus Fazbinderovih filmova u Zagrebu



ZAGREB - Rainer Werner Fassbinder (1945. - 1982.) snimio je u svom kratkom životu gotovo trideset filmova. Genij “mladog njemačkog filma” kroz život je jurio kao kroz crveno svjetlo na raskrižju, govoreći da će, ako se iz suprotnog smjera pojavi kamion, “poginuti poput Jamesa Deana”.

Tablete, alkohol i kokain


Tim je ritmom i živio i snimao-  uključujući i 930-minutnu tv seriju “Berlin Alexandarplatz” - sve dok se nije naposljetku sudario s kombinacijom tableta, alkohola i kokaina. Fassbinderov je počeo u kazalištu,  - prvi je komad napisao još s devet godina - a u ranim dvadesetima pridružio se “akcijskom kazalištu” u Münchenu.

Najviše volio Godarda


Na filmu ga je najviše privlačio Godard, a ubrzo je počeo snimati po četiri filma godišnje: mijenjajući povijest njemačkog i svjetskog filma. U ciklusu u kinu Tuškanac (16. - 27. 2.) od “malih” filmova preporučamo “Svi drugi se zovu Ali” i “Želim samo da me volite”; od “velikih” “Brak Marije Braun” i “Lili Marlen”, a od manje poznatih ističu se “Martha” i “Sotonska pečenka”.


22.03.2008.

Braca Cohen

U doba kad su i kritika i znalci zazirali od pretencioznog arta i slavili kulersku postmodernu, Coenovi su bili sve ‘što se nosi’: mladi, medijski obrazovani, brzi, vizualno pismeni, zanimljivi, citatno osviješteni.

Tog svibnja 1991. jugoslavenska je kriza bila na vrhuncu,  spremao se rat, a u Cannesu je završavao filmski festival. Na tom Cannesu filmski je svijet otkrio Spikea Leeja i “black pack”, klicalo se Von Trierovoj “Europi”, ali se vjerovalo da će Palmu ponijeti Theo Angelopoulos ili Krzystof Kieslowski za “Dvostruki Veronikin život”. No, žiri kojim je predsjedao Polanski neočekivano je Palmu udijelio filmu “Barton Fink” dvojice autora za koje su  čuli tek upućeniji. Bili su braća, Joel i Ethan Coen, a “Barton Fink” - kafkijanski horror o scenaristu na holivudskoj gaži - bio im je četvrti film.

Tada su Joel i Ethan Coen ušli u filmsku prvu ligu da bi u njoj ostali. Bilo je to doba kad je američki “independent cinema” cvao, iz Cannesa i Venecije su se s nagradama vraćali Lynch, Soderbergh, James Grey i Tarantino, a Coenovi su bili dio te nove najezde malih, pametnih i drukčijih filmova.  Upućeniji filmofili ni 1991. nisu na spomen Coenovih gledali bijelo. Na tržištu piratskih videoteka i “žutog titla” naši su ih filmofili upoznali preko prvijenca “Blood Simple” o kojem je Igor Saračević, tada urednik Kinoteke, a sada urednik u Jutarnjem, euforično pisao još koncem 80-ih.

U to vrijeme Coenovi su se doimali kao ispunjenje generacijskih filmofilskih želja. U doba kad su i kritika i znalci zazirali od pretencioznog arta i slavili kulersku postmodernu, Coenovi su bili sve “što se nosi”: mladi, medijski obrazovani, brzi, vizualno pismeni, zanimljivi, citatno osviješteni. Bili su vrhunska sezonska roba - a opet, nisu završili poput sezonske robe. Propadali su, vraćali se i opstajali, opirući se pravilu koje veli da postmodernisti ne umiju stariti.

Braća Joel i Ethan podrijetlom su iz židovske, profesorske obitelji iz Saint Louis Parka, prigradskog naselja Minneapolisa u Minnesoti. Roditelji su im bili univerzitetski predavači ekonomije i povijesti umjetnosti. Stariji brat Joel rođen je 1954., mlađi Ethan 1957.

Filmom su se počeli baviti još kao dječaci: po kvartu su snimali 8mm parodije filmova s kinorepertoara. Joela je strast za filmom dovoljno ložila da je 70-ih u New Yorku upisao filmsku školu. Ethan odlazi na Princeton, gdje studira filozofiju i magistrira radnjom o kasnoj filozofiji Ludwiga Wittgensteina.

Sve kasnije filmove Coenovi će raditi kao par, dijeleći suautorstvo, ali “obrazovna” podioba ponešto govori i o profesionalnim preferencijama: Joel je čovjek prakse, više orijentiran na tehničke probleme i rad s glumcima. Ethan je “ideolog”, koji promišlja iz pozadine. Tijekom većeg dijela karijere Joel i Ethan u tom će pravcu dijeliti i potpise na špici. Kako im sindikalna pravila nisu dopuštala da supotpisuju režiju, supotpisivali su scenarij, režiju je potpisivao Joel, a produkciju Ethan. Poslije ih je sindikat prihvatio kao “etablirani duo”, pa filmove potpisuju kao “Coen brothers”.

Prvi film - teksaški noir “Blood Simple” - Coenovi su snimili 1984., odmah prošli izvanredno na Sundanceu i natjerali filmofile da ih zapišu u tekice. Karijera braće često je išla principom “toplo-hladno”, pa su tako odmah nakon “Krvavo jednostavnog” snimili neambicioznu i pomalo precijenjenu komediju “Raising Arizona”, a potom briljantno “Millerovo raskršće”, film o patrijarhalnoj gangsterskoj etici u ambijentu irske mafije. Idućim filmom - “Barton Fink” - Coenovi osvajaju Zlatnu palmu i ulaze na velika vrata u europski “art-house” Olimp.

TOP 5
Opirući se pravilu po kojemu postmodernisti ne znaju ili ne smiju stariti, Coenovi su se vraćali nakon kreativnih kriza, tržišnih ili neuspjeha u svijetu kritičara i filmofila, mijenjali su nijanse filmskog izraza ipak ostajući vjerni sebi i svemu po čemu su ostali prepoznatljivi.

1. Fargo (1996.)

Krimić ambijentiran uz snijegom zavijenu kanadsku granicu svojevrsna je posveta Coenovih zavičaju - Minnesoti. Likovi filma imaju skandinavska imena, mjesto radnje je gradić pun šutljivih sjevernjaka, a glavna junakinja filma (Frances Mc Dormand) trudna policajka čiji suprug crta ptice za novčanice.  

2. Čovjek kojeg nije bilo (2001.)

I ovaj je film posveta - Jamesu M. Cainu, krimiću 30-ih i 40-ih, ali i filozofiji egzistencijalizma s kojom se Coenovi bravurozno zezaju. Snimljen crno-bijelo, s briljantnim Billyjem Bobom Thorntonom u glavnoj ulozi, “The Man Who Wasn’t There” na jednoj razini je zabavan “pulp”, a na drugoj studija o poslijeratnoj kulturi.

U to vrijeme Coenovi su oličenje postmodernističkog, pop-kulturnog ukusa, najdarovitiji autori “generacije X” koji svoje filmove grade hraneći se ne životom, nego drugim filmovima. U jednom trenutku to ih je umalo stajalo karijere: “Hudsucker Proxy” (1994.), njihova parafraza komedija iz 40-ih Prestona Sturgesa i Franka Capre, pojavila se u kinima upravo u času kad je filmofilima malo dodijala ta kulerska citatomanija. Na Coenove se stuštilo nebo: premda je koštao 25 milijuna, “Proxy” je zaradio samo 3, a kritike su bile mlake.

CANNES 2008.
U svibnju će biti premijera crne komedije ‘Burn After Reading’
Kao i mnogo puta, Coeonovi su se mačje izvadili. Idućim filmom “Fargo” - policijskim krimićem u kojem glavnu ulogu glumi Joelova supruga Frances Mc Dormand - okrenuli su se izravnijoj emociji, jednostavnijoj naraciji i punim likovima. Uspjeh je bio potpun: film ima pet nominacija za Oscara, Mc Dormand ga dobiva, baš kao i braća za scenarij, a Joel je u Cannesu nagrađen za režiju. Novi snimatelj Roger Deakins u film je unio drugi senzibilitet, drukčiji od karikaturalnosti kamere Barryja Sonnenfelda.  Braća više nisu pametni, načitani klipani iz buržujske suburbije: sad su odrasli i ljudski sazreli.

Sljedećih pet godina razdoblje su zrele, mirne renesanse za Coenove. “Big Lebowski” prolazi osrednje, ali s vremenom postaje kultni film. “O Brother, Where Are Thou?” (u kojem Coenovi premještaju “Odiseju” u Mississippi 30-ih) nije veliki film, ali je “bluegrass” soundtrack postao popularniji od filma i pretvorio staru južnjačku glazbu u trend.

3.Krvavo jednostavno (1984.)
“Blood Simple”, odmah zapažen na Sundance festivalu, film je kojim Coenovi počinju karijeru i odmah definiraju što će najbolje raditi - krimiće. “Krvavo jednostavno” krimić je ambijentiran u provincijski Teksas, poput mnogih filmova braće Coen i ovaj ima virtuozno smišljen zaplet i referencu na žanrovsku tradiciju.
4. Millerovo raskršće (1990.)
Najignoriraniji od dobrih naslova braće Coen. Drama smještena u okružje irske mafije nije donijela važnije nagrade, nije bila hit, obično je ni coenofili ne izdvajaju. A riječ je o filmu koji sadrži najbolje od Coenovih: nezaboravne karaktere, inteligentan zaplet, reference na žanrovsku tradiciju i aluzije za upućene.  

Na koncu, Coenovi se vraćaju krimiću i snimaju “Čovjeka kojeg nije bilo”, crno-bijelu parafrazu obiteljskih, kuhinjskih krimića Jamesa M. Caina. Taj beskrajno pametni i zabavni noir donosi im treću nagradu u Cannesu - opet za režiju.

Te 2001. Frances Mc Dormand je na canneskoj presici stala u obranu supruga i šogora i rekla: “Pogledajte, tu imate dva sredovječna, srednjostrujaška filmaša koji još uvijek eksperimentiraju!”.

No, upravo je istraživačkog duha kod Coenovih - nestalo. Snimili su prvo zabavnu, ali ziherašku rom-komediju (“Zavedi me, razvedi me”), pa “Ladykillers”, film bez nadahnuća (koji im se unisono smatra dnom karijere). Potom slijedi trogodišnja pauza, najdulja dotad.

5. Veliki Lebowski (1998.)
Prvotno je primljen mlako. Kritike su bile podvojene, tržišni uspjeh umjeren, a filmu se predviđao zaborav. No, s vremenom je rastao i postao jedan od najobljubljenijih filmova Coenovih. Razlog  je vjerojatno to što su gledatelji s vremenom zaboravili pomalo traljav rasplet, a zapamtili pojedine maestralne prizore.  
 

Ostalo je - kako se veli - povijest. Coenovi su se vratili filmom “No Country For Old Men”, prvim koji je adaptacija (romana Cormaca Mc Carthyja). Premda je ovaj nasilni i uznemirujući retro-krimić u kinima prošao osrednje, fortuna mu se preokrenula: nominiran je za osam Oscara, dobio ih je četiri, od čega sama braća tri - za produkciju, režiju i adaptirani scenarij. Svoje putovanje Amerikom Coenovi su završili gdje su i počeli 1984. s “Blood Simple” - u Teksasu, i to Teksasu 80-ih, u zagušljivoj, prašnjavoj provinciji punoj gramzivosti i grdih tajni.

Coenovi su u naponu. Tek su prešli 50 i još ćemo gledati njihovih filmova.  Upravo su dovršili crnu komediju “Burn After Reading” s Bradom Pittom i Tildom Swinton koja će vjerojatno biti premijerno prikazana u svibnju u Cannesu.

Filmovi za koje bi ljudi više voljeli da ih Coenovi nikad nisu ni snimili

Gangsterska petorka (2004.)
Film koji se smatra najnižom točkom karijere Coenovih. Vjerno su adaptirali klasičnu britansku Ealing komediju Alexandera McKendricka iz 50-ih i napravili film koji britanskom nije ni do gležnja. Razvučen, neduhovit i isprazan, “Ladykillers” je doživio oštre napade i natjerao Coenove na najdužu stanku u karijeri.

Zavedi me, razvedi me (2003.)
“Intolerable Cruelty” zapravo nije loš film: riječ je o brzoj, zabavnoj i nepretencioznoj romantičnoj komediji sa šarmantim Clooneyjem i Zetom Jones. Ali, poklonici nisu mogli Coenovima oprostiti što su napravili film koji je tako srednjostrujaški i koji gotovo nema odmak u odnosu na “industrijski standard”. “Intolerable Cruelty” film je kojem će pravičnije suditi vrijeme.

Hudsucker Proxy (1994.)
Nastao odmah nakon canneskog pobjednika “Barton Finka”, “Hudsucker Proxy” film je koji je Coenove gotovo koštao karijere.

Riječ je o raskošnoj i skupoj parafrazi komedija Franka Capre i Prestona Sturgesa iz 30-ih i 40-ih, koju je kritika primila mlako, ali je pravu dekapitaciju doživjela u kinima: nije vratila ni osminu uloženog budžeta.

S današnje distance, teško je objasniti zašto se onda “Hudsucker” ljudima činio tako lošim: opet je riječ o pametnom pastišu na kulturnu tradiciju, filmu koji je duhovit i zabavan.
07.03.2008.

"JUNO" JASONA REITMANA

 

juno_150.jpg
Uz američki nezavisni film najčešće ne povezujemo filmove koji se oslanjaju na tradicionalne obiteljske vrijednosti. Kada padaju na pamet najzvučniji naslovi nezavisne produkcije ili nezavisne poetike, onda su to najčešće "Kids", "Gummo", "Slon", "Sreća", ili neki slični filmovi koji tematiziraju raspad tradicionalnih vrijednosti poput braka, obitelji, zajednice... No, u posljednje vrijeme iskočile su neke male produkcije koje, iako zadržavaju stilski odmak od srednjostrujaškog hollywoodskog modela, tematiziraju smisao i vrijednosti obiteljskog života.

"Mala miss Amerike" Jonathana Daytona i Valerie Faris bila je komedija o obitelji koja se ne može osloniti na ništa osim na samu sebe. "Obitelj Savage" Tamare Jenkins bila je drama/komedija o razorenoj obitelji koja se okuplja zbog traženja smještaja za ostarjelog i dementnog oca. A kao ovosezonski nezavisni hit pojavio se "Juno", redatelja Jasona Reitmana, film koji tradicionalne, "srednjostrujaške" vrijednosti tematizira kroz nezavisnjački diskurs "malog" i poetski drugačijeg filma.
 
Priča o trudnoj 16-godišnjakinji (Ellen Page) slovila je za jednog od favorita dodjele Oscara. "Juno" je zapravo došao kao kopija "Male miss Amerike". Dapače, uz obitelj kao središnju vrijednost, film promovira i "pravo na život". Tinejdžerici je dovoljan samo jedan posjet klinici za abortuse kako bi se odlučila na održanje trudnoće i davanje djeteta na usvajanje. Nema u tome ničega spornog. "Juno" je pametan film, tematski i izvedbeno zanimljiv široj publici. Dakle, svi profitiraju.
 
Nezavisnjak dobiva izvanfestivalsku publiku, a publika film koji je bitno drugačiji od hollywoodskog srednjostrujaškog žanrovskog standarda. Taj happyend nisu pokvarili ni Oscari. "Juno" je, kao i "Mala miss Amerike", dobio tek Oscara za originalni scenarij (Diablo Cody). Malu obiteljsku komediju pomeo je nezavisni crnjak braće Coen, no to je već sasvim druga priča o suvremenom filmu nezavisne provenijencije.

21.02.2008.

Isus iz nafte

"BIT ĆE KRVI" P.T. ANDERSONA


Nafta i vjera - to je uistinu eksplozivna smjesa dvaju snažnih struja suvremenog američkog društva: naftnog lobija i fundamentalističke desnice. Nafta je jedan od mitova američkog kapitalizma, prije stotinu godina ona je preko noći stvarala milijunaše širom Teksasa i Kalifornije – originalne američke šeike. Ali nafta je i jedno od glavnih obilježja suvremene američke vanjske politike. Posebice danas, u vrijeme Bushovih ratova za naftu.

U svom filmu "Bit će krvi", snimljenim prema romanu Uptona Sinclaira iz 1927. godine, P.T. Anderson priča o prvobitnoj akumulaciji naftnog kapitala, i nastojanju crkve da se s njime poveže. Između naftnog kapitala i crkve stvara se nestabilna, utilitarna veza – ista ona koja se nastavlja sve do danas, kada Washingtonom vlada administracija koja je, s jedne strane eksponent moćnog naftnog lobija, a s druge strane svoje snažno uporište ima u vjerskoj desnici. U svakom slučaju, kako god se okrene, velika je to priča.
 
S filmom "Bit će krvi" P.T. Anderson odlazi na njenu nultu točku, u njeno primordijalno stanje. Naftaš-pionir Daniel Plainview (Daniel Day-Lewis) otkriva golema nalazišta u kalifornijskoj pustinji. Eksploatacija nafte u siromašnoj zajednici prilika je za financijsko jačanje lokalne sekte Trećeg otkrivenja. Crkva je spremna otkupiti sadašnje i buduće grijehe kapitala za primjerenu svotu dolara. Plainview nudi zajednici gradnju mjesne škole. Ali ono što mladi propovjednik (Paul Dano) traži prije svega jest dobar deal za crkvu: poneku donaciju, određeni postotak, gradnju ceste do crkve...
 
Paul Thomas Anderson jedan je od vodećih suvremenih američkih autora ("Kralj pornića", "Magnolija"). To mu danas priznaje i Akademija. S osam oscarovskih nominacija, "Bit će krvi" ušao je u hollywoodski mainstream. Film nije bez mana (priča je u nekim dijelovima nezgrapna), no takva politička žestina i takva razorna dekonstrukcija temelja američkog društva ne pojavljuje se često na oscarovskoj gala-večeri.

Dragan Jurak

Stariji postovi

film
<< 05/2011 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
293031


MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
13109

Powered by Blogger.ba